Schwarzwald

Plakat' ili još jače plakat'?

Kolumna / Kolumne | 27. 04. 2017. u 10:24 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Živjeti u kazalištu lutaka

Da je neke pameti, kao što je nema, vijest da određeni njemački gospodarstvenici imaju namjeru preseliti pogone iz dalekih azijskih zemalja u Bosnu i Hercegovinu, ne bi uopće bila vijest, i ne bi bila vijest u 2017., nego bi bila nekakva normalna stvar, još deset ili petnaest godina prije.

Da je neke pameti, kao što je nema, ne bi ova vijest dolazila iz Gradačca i ticala se Tuzle, nego bi se ticala i Mostara. Ali, Mostar kao Mostar, gotovo da bih ga, da sam siguran da to neće izazvati i negativne reakcije, prozvao entitetom za sebe.

Kinezi, vaš Japan nam je tek  na trećem mjestu!

Ne čudim se ovima iz Gradačca, iz Tuzle, iz Tešnja. Bosna i Hercegovina je sada otprilike u poziciji Slovačke s kraja devedesetih, tako blizu EU, a opet izvan nje. Radna snaga obećava, transportni troškovi su minimalni, još da su putevi bolji…ali, eto, nametnu se neki ljudi, a što se drugi ne nameću, pitajte ih sami.

Jednostavnom računicom, dolar je trenutno jak, Kinezi više ne proizvode za kikiriki, transport je golema stavka, jer Kina je predaleko…logično, puno je jeftinije zato proizvoditi ovdje, gdje se može lakše utjecati na kvalitet i rada i urađenog posla, a uz to, tu smo mi negdje civilizacijski, u pet deka s Europom. I, logično, postavljam pitanje – što nam onda smeta da se ponudimo, da otvorimo granice za strana ulaganja, da ponudimo ledinu sa priključcima i kažemo – evo, ovdje kopaj!? Kao da je Slovačka puno taktizirala, zbrojili ljudi onomad dva i dva, naguzili se – i gdje su sad? Reci neki automobil poznate marke, gdje se proizvodi? Kod njih! 

Ovo nema ni u klinici Schwarzwald!

Bez zajebancije, BiH je nulirana zemlja i ovo sad nam je jedinstvena prilika da izvadimo glave iz guzica, ali očito je da prvi ne mrdaju oni kojima odgovara da nam smrdi pod nosom. Neka glave u guzici, kad je tamo oči ne mogu biti širom otvorene!

Umjesto da se privuku strane investicije, umjesto da se otvorimo kao oni manijaci što nose golotinju pod kišnim kaputom, mi se igramo kamenih spavača, izjedajući se uvijek istim folovima. Neće stranac u folove, njemu ne treba šuplja, on hoće konkretno.

Ali, kad vidi tko ovdje sjedi u foteljama koje se po sistematizaciji imaju baviti razvojem i planovima, vjerujem da mu dođe zlo.

Ima tih primjera, koji mogu biti vodilja za sve u BiH. Eno ga Tešanj! I nije Tešanj jedini, ali je premalo nekoliko gradova…malena je ovo zemlja, ali je preveliko sranje ako samo nekoliko gradova živi od proizvodnje. Preveliko je sranje ako se tržni centri i uslužne djelatnosti smatraju zamašnjakom društva. Kao što je, na primjer, jadni i čemerni Mostar.

Izgorio je Bingo, a sve što smo čuli su naricanja kako se radi o socijalno – ekonomskoj katastrofi za ovaj grad! Kakav je, jadan ne bio, taj grad kojeg socijalno i ekonomski može poljuljati jedan izgoreni tržni centar? A jedino Mostar, ili tako neki sličan propalitet od grada.

U svijetu plastičnih lutaka, vibrator je kralj!

Da je osamdeset i neke izgorio Hit, svi bi pričali o tome, dabome, ali ne bi to nitko to nazivao socijalnom i ekonomskom katastrofom za grad, a pogotovo se ne bi gradonačelnik slikao s gorućim Hitom u pozadini. Ako se netko sjeća, grad je imao industriju sa tisućama i tisućama zaposlenih, a jedna robna kuća bila je tek dokaz razvijene trgovačke djelatnosti, kao nadgradnje nad razvijenom industrijom.

Na kraju krajeva, gorio je Hit nedugo nakon toga, i osim žala za nekadašnjim mjestom okupljanja i pokojeg sjećanja da si tu kupio to i to, nitko se javno nije sjetio radnih mjesta koja odoše u plamen. Hit je bio samo jedno od mnogih stajališta kraj kojih, ili u kojima smo, ostavljali svoje životne stope i dio primanja, ali nije bio sinonim za ekonomiju, a pogotovo joj nije bio temelj. A ako smo već plakali za radnim mjestima to su bila ona u gorećoj industriji, jer je noć počela gutati sve živo, od Sokola pa do Rudnika i Fabrike duhana, pa su tisuće i tisuće obitelji ostajale bez budućnosti, makar to tada još mnogi nisu kužili.Hoću reći da očito nismo dovoljno i ozbiljno plakali kad je bilo vrijeme da se plače.

Naricanje danas nad sudbinom Binga, koje je, logično, učinio za koji dan smiješnim i sam vlasnik trgovačkog lanca najavom da neće biti otkaza i da će se unutar korporacije ljudi preraspodijeliti i da će on izgraditi na istom mjestu novi, veći i ljepši Bingo, samo je još jedan dokaz u što smo se u međuvremenu pretvorili. 

Od brzopoteznih medija u kojima nariču kolege koje rade za centimetar jaču plaću nego radnici Binga (ako plaće bude), preko NKV političara kojima naricanje & briga idu u staž, pa do brzpoteznih gutača svake informacije - krajnji rezulat je epidemija u kojoj prednjače plačipičke, lutke koje poput onih kmečavih plastičnih beba  plaču uvijek jednim te istim tonom čim im izvučeš cuclu i kojima prođe život u glumljenu suosjećajnih baba narikača, kojima plakanje zapravo služi tek kao opravdanje, alibi za vlastitu mlohavost.

Pristali smo biti sve što hoće

Ljudi moji, u svom tom samosažalijevanju i međusažalijevanju izgubili ste ponos i logiku, pa vam je stotinu „izgubljenih“ radnih mjesta od po 400 maraka socijalni udar, a ne udar za zadnju uzbunu, ako nekog ponosa još uvijek imate, jer, jebem li ga,  zar je vama normalno da ljudi rade bilo što za 400 maraka mjesečno? 'Alo?!?

I nije taj trgovački lanac ni prvi ni jedini, i nije trgovina jedina koja se tako odnosi prema radniku. Zato jer tako može. I zato jer nismo dogurali dalje od onoga jalovog pravdanja "Jebiga, takva su vremena...šuti i trpi!"

Nitko, ali doslovce nitko na svijetu, nije tako munjevito i skoro pa dragovoljno obezvrijedio vlastiti rad i vlastito postojanje kao mi Balkanci, posebno mi u Bosni i Hercegovini, a Mostar je kruna svega. I je li to normalno? Je li normalno da je cijena ponosa ovdje 400 maraka?

Gušenje vlastitom čunom

A zapravo, kad malo razmislim, normalno je, kad niste u stanju svojim glasačkim (neću namjerno govoriti ljudskim) potencijalom natjerati bar ove što za njih glasate, da vam za života, dok još možete raditi, privuku strane investicije, pa da vam makar  Nijemci, kad neće oni, stvore posao za, barem, 600 maraka.

Jer za milju, dame i gospodo, davno ste se sami diskvalificirali i trebat će još puno vode Neretvom proći, pa da počnete živjeti s plaćom i ponosom kao što su živjeli vaši stari. Oni vas možda jesu u jednom odsječku vremena slali da kupite robu na točkice ili ste u redu čekali mlijeko i kavu, ali u njihovo vrijeme teško da ste mogli raditi ispod cijene, barem ne ispod cijene ponosa.

No, evo nešto vas gledam, kako ste krenuli bit će po onoj „Kad neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu“! S tim da je brdo, očito, negdje u Schwarzwaldu, tamo gdje samosažaljevanje i kuknjava ne piju vode.

Kopirati
Drag cursor here to close