Ovaj vikend Likovna kolonija Davor Sesar u Bijelom Polju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Likovna kolonija Davor Sesar održat će se od 22. do 24. kolovoza u Bijelom Polju sjeverno od Mostara. Ova umjetnička kolonija organizira se već drugi put u spomen na tragično preminulog Davora, studenta 3. godine ALU Široki Brijeg, u klasi prof. Stjepana Skoke.

Prošle godine održana je I. kolonija, simbolično na 10. godišnjicu Davorove smrti. Na njoj se predstavilo 20 umjetnika iz BiH i Hrvatske. Radni lokaliteti bili su u Bijelom Polju uz obalu Neretve, tu su umjetnici uz druženje i rad stvorili preko 25 umjetničkih radova.

Za vrijeme kolonije održane su i dvije izložbe, na prvoj su bili izloženi Davorovi crteži i skulpture, a zadnji dan kolonije umjetnici su predstavili svoje radove na skupnoj izložbi.

- Prošlogodišnja je kolonija bila uspješna. Svojim umjetničkim programom unijela je živost na kulturnu scenu male sredine kao što je Bijelo Polje i grada Mostara. Radovi nastali na koloniji prezentirat će se u sklopu izložbi u muzejim i galerijama, a prodavat će se ili donirati isključivo u dobrotvorne svrhe. Tako potvrđujemo istinu da je umjetnost velika onoliko s koliko se ljubavi daje. Želja nam je da Likovna kolonija Davor Sesar zaživi i postane svojevrsna konstanta kulturnih događanja bjelopoljskog kraja. S godinama kanimo proširivati umjetničke sadržaje te pozivati pjesnike, pisce, glazbene, kazališne i srodne umjetnike da nam se pridruže te oplemene koloniju svojim umjetničkim izričajima, rekao nam je Damir Sesar, Davorov brat.

Ističe kako je namjera, njemu i prijateljima koji sudjeluju u organizaciji kolonije, očuvati uspomenu na mladog umjetnika Davora Sesara, koji je iskazujući svojim djelima neraskidivu povezanost s prirodom i svojim rodnim krajem inspiracija i motivacija mladim umjetnicima, kao i svima onima koji su ga poznavali ili će ga kroz aktivnosti i plodove rada ove kolonije tek upoznati.

Po završetku prošlogodišnje likovne kolonije, u Oslobođenju je Dragan Marijanović napisao opširan i zanimljiv tekst. Možete ga pročitati u nastavku.

---

Prva kolonija In memoriam Davor Sesar

Sjećanje upornije od zaborava

Prije točno deset godina, na cesti koja neobično pravolinijski presijeca plodno Bijelo Polje , omeđeno velikim jezerom sa zapada i sivim planinama sa istoka, poginuo je umjetnik u nastajanju - Davor Sesar. Bio je upisan kao stotinu i prvi student sedmog naraštaja ALU u Širokom Brijegu i odabrao kiparstvo, prije će biti - ono je njega odabralo, te uspješno okončao treću godinu u klasi profesora Skoke, a njegov rad zapazili su i u Franjevačkoj galeriji, te mu upriličili i prvu samostalnu izložbu. Ispostavit će se, i posljednju za života.

San u kamenu

Uskoro će ga progutati ova cesta, a nakon što je ta strašna vijest stigla na Akademiju, Karačić, njegov profesor, ispratit će ga riječima: Davor Sesar, povučen i tih mladić koji je završio srednju umjetničku školu i koji je studirao Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, bio je darovit i marljiv. Njegova narav i struka i za koju se opredjelio kao da su oduvijek bile stvorene jedna za drugu.

Imao je naglašenu moć zapažanja i primjećenom se znao diviti. Najviše je volio raditi male figure u gipsu i glini. Najčešća tema kojom se bavio bilo je ljudsko tijelo. U središte je stavljao čovjeka da bi na kiparski način ujedno predstavljao i odgonetao očitu materijalnost tijela i tajanstvenost duha koji ga prožima.

Nakon što je mladićevo tijelo položeno u groblju nedaleko od njegove kuće u Bijelom Polju, u Potocima, gdje je Davor često šetao u šutnji, Tihana Lipovec - Fraculj napisat će mu pjesmu "San u kamenu":

Kamen.

Pust i hladan.

Jame pune nemira.

Samo tvoj kamen gori,

vruć od čežnje,

miriši na mladost

i nedosanjane snove.

Tišina.

Muk.

Znam ti nisi tu.

Dom tvoj nema prostora ni vremena,

u njemu prebivaju oni koji proniknu

tajnu tišine.

Na ognjištu njeovu

griju se hrabri putnici

koje ne plaše

rumene zore beskraja.

Vjetar je kist u tvojoj ruci,

njime razgoniš kišu,

mjesiš oblake,

od čežnji stvaraš dugu.

Slobodan od sebe,

smiješ se u krilu Stvoritelja.

I snivaš san u kamenu,

a srce ti u plamenu,

nebom putuje

za zvijezdama

u slobodu 

beskraja...

Deset godina trebalo je obitelji Sesar, a svi su na neki način posvećeni umjetnosti; ocu Zdravku (marnom nastojitelju obnavljanja odavno zamuklih mlinica po ovom lijepom prostoru) majci Ljiljanki, sestri Aniti, uspješnoj medicinarki, braći Damiru i Darku (prvog je Anto Kainić, vidjevši njegove crteže, bezuspješno primoravao na studij likovnih umjetnosti, a drugi se već polako formira kao grafički dizajner na sarajevskoj ALU) da shvate neminovnost tjelesnog Davorovog odlaska.

Vremenom su shvatili da je uspomena na njega prejaka i da ju ne treba prepuštati vremenu koje barem tako kažu, izblijedi svaklo sjećanje. A i nešto njeovih sjajnih crteža i jako lijepa kolekcija minijaturnih skulptura, odloženih u rodiiteljskom domu na neko svečano mjesto, koje se vremenom pretvara u intimno svetište, stalno je nukala njegovu braću da ožive priču o bratu, o kojemu su svakom narednom  godinom slušali sve više, a obično biva obrnuto, te su pozvali sve koji su sa Davorom studirali, koji su ga poznavali i priznavali, bili dio njegovog duhovnog jata, pa se točno na godišnjicu Davorove tragedije okupila respektabilna družina mladih umjetnika: 

Tamara Grbavac, Ivana Radić - Džoka, Maja Brkić - Ivanković, Ivana Marijanović - Mićković, Marijana Pažin - Ivešić, Vladimir Mićković, Pero Poljanić - Rope, Sanja Sakić, Ernesto Markota, Mario Šunjić - Mrva, Dario Pehar - Daka, Dalibor Nikolić - Dala, Hrvoje Pranjić, Goran Milinković, Admir Šljivnjak, Milko Bogdanović, Vedrana Ivanković, Damir Sesar, Darko Sesar, koji su tri dana, po sparini i vrelini - kakva se obično pojavljuje pred kišu - a na lokalitetima ovdašnjih sela i zaselaka, uglavnom po Bučićima i njegovim vrbacima uz jezero, potrudili vratiti vedrinu priči o Davoru, a nekoliko prijatelja obitelji Sesar i umjetnosti uopće - sve domaći ljudi - osiguralo je umjetnicima sve kako bi se osjećali kod kuće.

A kod kuće nitko nije prezahtjevan: nešto bi se pojelo, popilo i poslušalo bi se malo glazbe, a uglavnom radilo. Napravili su pedesetak radova, baš su se potrudili. Davorovi roditelji potrudili su se da toj sinovoj generaciji pokažu da su sretni  što zajedno obnavljaju priču o njemu.

Njihanje slika

U obližnjem duhovno obrazovnom centru EMAUS najprije je priređena izložba većine Davorovih uradaka. Anica Ištuk na violini i Jelena Marković na violončelu odsvirale su Bachov Menuet u A-molu i u G-molu. Za mladića koji je stvarao tek do dvadeset treće godine, barem mi se tako učinilo, to je jako puno radova. Njegov svijet umjetničke mistike počinjao je od sitnijeg i vjerovatno bi se razvio u majstora minijature. Ali, ta cesta...

Izložba radova nastala u Koloniji, doslovno je izložena  na i pokraj ceste. Koliko god je Ernesto Markora nastojao postaviti te radove nekim slijedom i smisleno, nije ih se dalo zaštititi od strujanja zraka, koji naiđe iza svakog većeg automobila koje prođe cestom. Bila je puna i radova i umjetnika  i unutrašnjost i dvorište tog lokalnog okupčjališta ovdašnjih ljudi, koji su sve na neki način nudili, ovim ili onim, jer Davor je svima njima bio dijete.

Bila je to ugodna večer u kafiću "Centar", a gospođa Primorac iz restorana sa druge strane ceste, napravila je prekrasnu večeru gostima, a i tijekom Kolonije logistika je funkcionirala savršeno i nekako nezamjetno. Svi su stalno bili nasmješeni. I roditelji. Došao je i mostarski bend Dobre vibracije. A onom cestom žurili su kamioni i pod starom murvom njihali slike...

Piše: Dragan Marijanović