Dnevnik jedne Mostarke

20. siječnja 2012. ili LJUBAV, ROMANTIKA I ŽIVČANI SLOM

Lifestyle / Flash | 20. 01. 2012. u 10:31 J.M.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dragi dnevniče, 

Prošla su dva puna radna tjedna a ja se još nisam navikla na rad punom parom, trku, pritisak i želju za zgrtanjem što većeg broja maraka i eura domaćim i stranim neokapitalistima. Umjesto da savjesno i rado na poslu ostajem prekovremeno, na svako pitanje ili izjavu govorim "da šefice" i da na sebe s istinskom kolegijalnošću ali i proračunatim korporativnim karijerizmom rado preuzimam tone posla novopečenih majki na porodiljnom odsustvu, uhvatila sam samu sebe kako u ključnim trenucima prioritet zapravo dajem privatnom životu. Privatni život, o da, to je nešto što nisam imala duže vrijeme. Osim ako pod tom sintagmom ne podrazumijevamo vikend alkoholizam po mostarskim barovima koje ne želim reklamirati (osim možda BaZZe, :) vlasnik mi je slatkiš pravi) i cjelovečernjih cyber erotskih sesija uz Windows messenger, web kameru i crno vino...

I sve se polako počelo slagati. Banka neće propasti ako (i) ja budem radila manje, lošije i neučinkovitije. Bonusi će možda biti manji, ali moji prihodi su i bez njih iznadprosječni. Stvari sa Zoranom su se kretale u smjeru moje prve, istinski ozbiljne veze što je neizmjerno radovalo brojače mojih godina i preostalih dana do udaje, a ni meni nije bilo mrsko. Moram priznati, iako sam sa Zoranom završila iz razloga potpuno pogrešnih za početak ozbiljne veze, ispostavilo se da je on više nego dobar dečko, i da stvarno s njim uživam u raznim stvarima. Uživam u životu. Prave stvari su, dakle, počele dolaziti na pravo mjesto...

A onda, grom iz vedra neba!!! Pogašene rasvjete i u klišeiziranoj romantici dnevne sobe, pustili smo film i upravo sam se spremala uvući k Zoranu pod dekicu kad je on predložio, onako nonšalantno, da bi mogli živjeti skupa. Pretpostavljajući da se zajebava, s oduševljenjem Mladena Grdovića u vinskom podrumu, složila sam se s tom izjavom. Međutim, nakon Zoranovog insistiranja da je bio ozbiljan i da cijeli tjedan misli kako da me pita za mišljenje, mozak mi je prokuhao!!! Znala sam da je predobro da bude normalno... 

- Nema šanse! - rekla sam kad sam shvatila da on stvarno i ozbiljno očekuje moj odgovor. - Ti si lud! - dodala sam.

- Zašto? - On nevino, naivno i iskreno nije znao zašto.

- Zašto?! - Ponovila sam to jer nisam znala što drugo reći.

Kroz glavu su mi prolazile tisuće, milijuni, milijarde nekontroliranih misli i samo sam stajala u gaćicama i grudnjaku na sred sobe, pokušavajući artikulirati barem jedan od razloga zašto je to grozno loša ideja i samo sam htjela biti negdje drugdje i samo sam htjela da me to nije ni pitao i samo sam htjela da pod dekom gledamo film do pola radnje a od pola da je on već svuda po meni i da ostatak večeri vodimo ljubav i da onda zaspem i kad se probudim da odem kući, svojoj kući... 

Što sam i učinila. Otišla kući, to mislim... Nije bilo ništa dramatično, vratili smo se dekici, filmu i romantici, ali u stomaku mi je bio grč a u ušima zvuk opće opasnosti... Nakon nekog vremena gledanja kroz film, pod iskrenom izlikom da me boli stomak, uz pusu i pričat ćemo sutra, otišla sam doma... 

Pričat ćemo, definitivno...

Kopirati
Drag cursor here to close