25. studenog 2011. ili ŠKOLSKA PRIJATELJICA, MOSTAR I MOSTARSKI SLUMLORDI

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dragi dnevniče,

već sam zagazila u tridesete, izgubila sam mladenačku naivnost a život i ovaj grad su me, već previše puta, natjerali da zažmirim pred svojim idealima i da se uklapam u neke nove, ponekad užasne a skoro uvijek srozane, sustave vrijednosti.

Izgubim se, tako, ponekad u vlastitoj mašini za mljevenje mozgova, naviknem se na svijet lijepih odijela, dobrih plaća i priča o novim automobilima i sljedećim godišnjim odmorima i onda me ovaj grad kao naivnu studenticu iz provincije, zaskoči na velikim stepenicama, išamara i brutalno siluje...

Baš na velikim stepenicama sam u srijedu, nakon dugo vremena, mijenjanja mobitela i adresa, izgubljenih brojeva i životnih turbulencija, srela prijateljicu iz srednje škole. Nakon mature smo Maja i ja krenuli različitim stazama, pa je ona umjesto fakulteta, studentskih zabava i alkoholiziranja na Đemi, izabrala muža i obitelj.

Budućnost je otkrila da je muž kockar, lopov i lažov, da je Majin život patrijahalni horor film, a na kraju se njezina poveća obitelj svela na nju i njezinog sina. Svi ostali su ili otpisali Maju ili je Maja otpisala njih.

Usputni razgovor iz razmjene, uglavnom površnih, novosti pretvorio se u gorku spoznaju koliko je muke, zaista, do sada prošla djevojka, žena s kojom sam dijelila školsku klupu i koliko tereta još uvijek nosi na svojim leđima, sama, potpuno sama...

Rezignirano, ali ipak sa smješkom, kao da je naviknuta da joj život podmeće nogu, priča kako je dobila otkaz u podstanarskom stanu i da ima dvadesetak dana da se snađe i nađe neki drugi smještaj.

Skoro sam uspjela pomisliti da to i nije tako strašan problem i skoro sam pomislila da se Maja šali kad mi je objasnila kako nitko u ovom gradu ne želi iznajmiti stan samohranoj majci (čitaj: majci bez muža, čitaj: majci bez muža koji nije poginuli branitelj, čitaj: razvedenoj ženi, čitaj: raspuštenici, čitaj: kurvi, čitaj: kurvetini, jeb'la svoju mater), koja je financijski potpuno samostalna, koja radi tri posla, apsolutno samostalno uzdržava svoje dijete unatoč sudski ostvarenom pravu na alimentaciju, ženi koja je sve, ali mislim sve u životu stvorila i zaradila sama, bez zaleđine, bez roditelja, bez rođaka, kumova, političkih stranaka, utjecaja, i preporuka (da, da, preporuka, tako vam se sada kaže za besramni nepotizam, protekciju i utjecajne veze)...

Dok šokirano buljim, nijema od nevjerice, mozak mi tilta i želim se drznuti da izustim „Ma nije moguće...“, ali slušajući Maju istina me konačno poražava...

Otkaz je dobila prije četiri mjeseca, iseliti mora do sredine prosinca, klinac mora mijenjati školu, društvo, sklapati nova prijateljstva, izgubiti stara, prilagođavati se...

Četiri mjeseca već pokušava naći stan. Četiri mjeseca već Maja skoro i uspijeva iznajmiti stan. Skoro. Ali stanarine porastu preko noći, stanovi se iznenada prestanu iznajmljivati preko noći, netko ponudi skoro duplo višu stanarinu pa se jadni stanodavac odluči za njega preko noći, slučajno im se, preko noći, javi uposlenik OSCE-a, OHR-a, EUPM-a ili kakva druga europska cvjećka koja plaća u eurima, stanodavci se ipak odluče za studente preko noći...

Preko iste one noći kada stanodavci grada Mostara više ne mogu odgađati odbijanje, ali ne mogu ni preći preko svoje uskogrudnosti, malograđanštine, ograničenosti i zadrtosti. Kada saznaju da bi u svoj sveti, blagoslovljeni, ekstra djevičanski stan, stan koji ozdravlja bolesne i u kojem vječna svjetlost svijetli, primili jednu razvedenu ženu, i to još s djetetom...

S knedlom u grlu, bijesom, tugom i gorčinom u srcu gledam za Majom, ona odlazi, ovo je za nju bio samo usputni smal talk, ja se na dnu stepenica okrećem i hoću da je dozovem, da joj kažem da sam se sjetila, da imam ideju, da imam više ideja, imam genijalna rješenja, podigla sam ruku da je dozovem, udahnula sam jako ali glas ne izlazi iz mene, neka kaže da nije razvedena, neka kaže da joj muž radi u Elektroprivredi, da je na terenu u Libiji, Iraku ili bilo gdje drugo, neka kaže da joj je muž u Njemačkoj odakle dovozi automobile za prodaju, neka kaže da je pomorac, kapetan duge plovidbe, neka kaže da je poginuo na Bulevaru, da je toliko pucao da mu je nestalo metaka ali na kraju je pao stežući praznu pušku i zadnje riječi su mu bile „Čuvajte mi domovinu“, neka laže, neka besramno laže u lice ovome dvoličnom, skučenom, provincijskom gradu dvostrukih mjerila...

I neka svakako laže da joj bivši muž nije prevarantska kockarska lopovčina, kojoj je ovaj grad oprostio neoprostivo, koji ima cool mostarski nadimak i u tridesetpetoj živi s mamom i tatom...

Izgubim se, ponekad, u vlastitoj mašini za mljevenje mozgova, naviknem se na svijet lijepih odijela, dobrih plaća i priča o novim automobilima, stanovima i skupim godišnjim odmorima i onda se nađem na dnu velikih stepenica, kako mi ovaj grad, kao debeli, nasilni huligan u nos nabija realnost kao zgužvan papir...